Skoči na sadržaj

Latinica | Ćirilica

Sujeta – prirodno stanje ega

  • od

Kao što kaže Dr Vladimir Mišić u svom tekst „Sujeta- slast za ego, otrov za dušu“:
„Šta znači biti sujetan? Sujeta ili taština je pojam koji ima negativnu konotaciju. Kada kažemo za nekoga da je sujetan to smatramo negativnom karakteristikom njegovog / njenog karaktera. Svi ljudi su sujetni, bez izuzetka, ali se ljudi razlikuju u stepenu izraženosti njihove sujete. Kada se u svakodnevnom govoru kaže za nekoga da je sujetan obično se misli na nekoga sa izraženom, prenaglašenom sujetom.“

Ovaj stav Dr Mišića je pokaz da i sledbenici klasične psihologije, pogotovo kad su praktičari, mogu imati tačan, egzaktan stav. Doduše ovaj stav bi bio potpuno tačan da Dr Mišić nije pošao od mogućnosti da je sujeta i inače negativna karakteristika, a da je problem samo kad je kod nekih „izražena“.
Sujeta nije sama po sebi negativna, čak šta ona je znak zdravlja osobe koja je poseduje.
Nesujetno biće je gotovo nezamislivo, to je nekakvo biće „bez svog ja“, „bez svoje volje“, slično biću koje je još Aristotel nazvao idiotom.
Slobodno biće sa istom takvom voljom i ne može biti drugačije nego sujetno, egoično, važno.
Zamerati takvom biću, čoveku, što je sujetno je zapravo znak nenormalnosti ili nepoznavanja stanja stvari onog koji zamera.

Ono što se naziva „izraženom, prenaglašenom sujetom“ zapravo je karikatura sujete, krhka sujeta, zasnovana više na želji nego na stvarnosti. Onaj ko zna svoje vrednosti nikad neće „preterivati“ navodeći ih, niti će biti moguće smanjiti mu ih.

Ukratko, nije problem sujeta, problem je na čemu je zasnovana, šta joj je izvor.
Kada stručno i nestručno lice pričaju o nekom problemu čije poznavanje zahteva struku, jasno je da nestručno lice svoju sujetu zasniva na želji da zna (da bude time važan), a ne na stvarnom znanju. Jedino ako bi uprkos neznanju imao validne argumente, što se graniči sa nemogućim.

Kad ne baš lepa i ne baš mlada žena javno kaže da jutro započinje tako što sebi pred ogledalom kaže: „Dobro jutro, lepotice!“ , ta izjava spada u humorističke ili glupe. Njena želja da pred ogledalom vidi lepoticu, pokazuje da svoju važnost vezuje za pojavu koja (više) ne postoji, što je u velikoj meri odlika infantilnosti.

Dragan Atanacković Teodor, osnivač antropopsihologije

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *